5 – 7. septembra 2025.
Naša planinarska sekcija „Runolist“ ove godine je pohodila greben Košute, najduži planinski greben u Sloveniji (oko 10 km) u planinskom lancu Karavanki.
Greben je ujedno i granica Slovenije sa Austrijom. Na grebenu Košute ima 6 vrhova preko 2.000 mnv. Naš cilj je bio Veliki Vrh (2088 mnv) koji je najzapadniji dio grebena, Malo Kladivo (2036 mnv) i Veliko Kladivo (2094 mnv). Sa vrha se pruža prekrasan pogled na Karavanke, Julijske Alpe, Visoke i Niske Tauerne u Austriji.
Iz Banjaluke smo krenuli rano i nakon četiri sata smo stigli na polaznu tačku, na parking u Podljubelju. Dobro raspoloženi, natovarili smo svoje rance i lagano krenuli uzbrdo. Pred nama je bio nimalo lak zadatak savladati oko 800 m visinske razlike do Koče na Kofcah. Vrijeme odlično za hodanje, nismo žurili jer su ranci bili poteški. Nakon dva i po sata stigli smo u dom koji se smjestio na predivnom mjestu podno Kofce gore i Velikog Vrha. Zaboravili smo na umor, kad smo iza doma ugledali prelijepi greben Košute, pogledom smo prelazili na čarobne Kamniško-Savinjske alpe u daljini i visoki stjenoviti Storžič. Na terasi smo sa zadovoljstvom gasili žeđ hladnim pivom i uživali u pogledu na bajkovitu prirodu. U sobe nismo mogli ući do 18 sati i nakon kratkog okrepljenja odlučili smo da istražimo okolinu. To je bilo u planu, ali vrijeme i ljepota prirode nas je mamila da idemo prema vrhu. Osvježeni i željni hodanja popeli smo se na Veliki Vrh. To je tek bila poslastica. Sa vrha je pucao pogled na Austriju, u daljini se vidio Celovec i vrh grebena u svoj svojoj ljepoti. Bili smo ponosni i sretni što smo u jednom danu savladali 1.400 m visinske razlike i uživali u nestvarnoj ljepoti prirode. Puni utisaka vratili smo se do doma, prošli pored krda planinskih krava i konja. Prava idila.
Dom savršen, od smještaja, čiste posteljine, dobre hrane i baš ljubaznog osoblja. Umorni ali zadovoljni otišli smo na spavanje. Dogovor je da ustajemo ranije i doručkujemo u 7 i krećemo na greben. Poslije obilnog doručka krećemo na Kofce goru. Opet je trebalo sa 1448 mnv popeti se na 1907 mnv. Uspon je bio dosta strm i zahtjevan. Ali kad smo se popeli, grebenom je bilo mnogo lakše. Vrijeme nam ide na ruku, malo je oblačno, ali bez vjetra, idealno. Uživamo u svakom trenutku i ne žurimo, jer ima tragova umora od jučerašnjeg penjanja. Cijelim putem označena državna granica Slovenije i Austrije, tako smo čas u Sloveniji, čas u Austriji. Malo po malo i oprezno se penjemo uz stijene i izlazimo na Veliko Kladivo. Upisujemo se u knjigu osoba koje su se popele na vrh, slikamo se, pokušavamo odgonetnuti šta to vidimo u okolini. Sad nema više penjanja, zadatak ispunjen i krećemo nizbrdo. Strmom stazom nakon sat i po dolazimo do doma na Šiji. Tu odmaramo i hidriramo se pivom.
Za pola sata smo u našem domu. I kako kaže jedna naša planinarka, dolazi najbolji dio planinarenja, ručak. Ponuda je raznovrsna, teško se odlučiti. Neko naručuje jotu, gobovu juhu, kislo zelje, kranjske kolbase, ali su se svi odlučili da probaju štruklje. Niko nije pogriješio u izboru, hrana je bila izvrsna. Predveče smo čavrljali i kovali planove za nedelju. Izbor je pao da posjetimo Arboretum –Volčji potok i nismo pogriješili, uživali smo nekoliko sati hodajući kroz prirodu diveći se cvijeću, kaktusima i leptirima. I na kraju Olga nas je pozvala da svratimo na kafu kod njenog ujaka u Šentjernej Stara vas. Naravno nije to bila samo kafa, pogostili su na sa cvičekom i nekoliko vrsta kolača, grožđem i smokvama. Oduševili smo se njihovom crkvom, o čijoj zanimljivoj istoriji nam je ispričao ujak Stane. Baš smo uživali u ovom neplaniranom zadovoljstvu. Oprostili smo se Olginom rodbinom i krenuli kući. Šta reći bilo je super!
Ljiljana Memon
