Selo Pince Marof je osnovano prije 100 godina. Nakon Prvog svjetskog rata i potpisivanja Rapalskog sporazuma, mnogi Istrani i Primorci su napustili svoje domove bježeći ispred nadolazećeg fašizma i trajno se naselili uz rijeku Muru, na krajnjem sjevero-istoku Slovenije, u sadašnjoj opštini Lendava.
Sa sobom su ponijeli bogato kulturno naslijeđe: pjesme i napjeve Jadrana, običaje, kulinariku, uspomene i način života koji su utkali u novi krajolik. Društvo Primorcev in Istranov u Prekmurju njeguje uspomene na svoje korijene, i jedna od manifestacija koju su organizovali u znak sjećanja na pretke je Mineštrijada gdje se kuha tradicionalno jelo Istre i Primorja - mineštra.
Ove godine, 06.06.2026. je organizovana peta po redu Mineštrijada na koju je pozvano i naše Udruženje. Rado smo se odazvali, kako zbog kuhanja tako i zbog susreta sa dragim prijateljima iz Pince Marofa, s kojima drugujemo već četiri godine u Lendavi-Slovenija i Slatini-Republika Srpska.
Predsjednik Udruženja Slovenaca „Triglav“ Ivan Memon i članice Kulinarske sekcije Udruženja Ljiljana, Milena, Olga i ja krenuli smo da pokažemo naše kulinarsko umijeće. U devet sati smo stigli u Pince Marof, a tamo je već sve bilo spremno: veliki šator (za prijavu učesnika i održavanje kulturnog dijela), stolovi uz koje je bilo postavljeno ložište za kotlić i naravno nasmijani domaćini sa uputama i jutarnjim posluženjem. Do jedanaest sati došlo je 17 ekipa. Svečanost je otvorila i pozdravila učesnike, Nataša Tomšić, predsjednica Društva „Primorci in Istrani v Prekmurju“. Zatim je uslijedio nastup folklornih skupina iz Lendave i okoline. Najviše me se dojmio nastup grupe iz Muzičke škole Lendava i Gabrskih manštrafa iz Gaberja.
A onda smo prionuli na posao. Ivan je otišao po kotlić sa namirnicama: luk, celer, mrkva, paprika, krompir, paradajz, makaroni, mast, začini..., naložio vatru, a ženski dio ekipe je uredio sto: stolnjak, natpis Udruženja, bilteni Udruženja, kolači koje smo donijeli, rakija, višnjevača i slovenački vrč sa ružama i poljskim makovima koje smo ubrali na obližnjem polju. U užurbanom čišćenju i sjeckanju povrća u prvi mah nismo ni čuli zvuke harmonike i pjesme koja je davala ritam i veselu notu radnim ekipama. Kad je povrće bilo u kazanu, jedan član ekipe je miješao mineštru da ne zagori, a ostali su se pridružili pjesmi, šalama, jer ove godine dodjeljivala se i nagrada za najveseliju ekipu. Ljubazni domaćini su podržavali goste, komisije su nadgledale kuhanje, raspoloženje, uređenje stolova. Upoznavajući se i družeći se sa ostalim ekipama, oprobali smo njihove delicije a takođe gledali u njihove kazane ocjenjujući kvalitet mineštre. Mineštre su se krčkale na vatri, sastojci su bili isti, ali samo jedna će biti najbolja. Ekipa iz Sombora je prvi put došla, ekipa iz Trsta je učestvovala u narodnoj nošnji, ekipe iz Lendave i Marofa su imale ukusne kolače, ekipa iz Ljubljane je bila najveselija i tako redom, svi na neki način različiti, ali svi sa osmijehom, srdačni, ozareni kao taj sunčani dan u prekmurkoj ravnici.
Mineštre su gotove, komisija uzela uzorke, a mi smo sjeli ručati za nas najbolju mineštru, a probali smo i ostale.
Na proglašenju nismo dobili nagradu, ali to što smo bili dio manifestacije koju su organizovali ti divni ljudi iz Pince Marofa je najveća nagrada. Srećni, zadovoljni sa zvucima polke i valcera u duši vratili smo se u Banju Luku.
Olga Suvajac
