Postao sam pravi Slovenac!!

Još kao dječak sam slušao kako deda i baka sa prijateljima pričaju o zavičaju, sjećaju se događaja i  običaja koji su ih vezivali za Sloveniju. Moj deda Ivan je u tim pričama često znao reći  “Nije pravi Slovenac, ko se ne popenje na Triglav!”. 

Moji preci su doselili u Banjaluku 1927. godine iz Slovenije sa Krasa, tako da sam ja Primorec rođen u Banjaluci. Želja mi je bila da postanem “pravi” Slovenac. 17.septembra 2023. godine sam se popeo na Triglav i ponosno objavljujem da sam Slovenac 100%.  

Dugo vremena je trebalo da se sve kockice  poslože i da ostvarim tu svoju želju. Sa prijateljima iz PD “Abonos” iz Banjaluke smo krenuli u tu davno željenu avanturu. Sa mnom je išla i moja supruga Ljiljana. Mi sve zajedno radimo i bez nje ovo ne bi nikako moglo da se desi.

Sve je od početka teklo lagano i po planu. Naveče smo krenuli u jedan sat poslije ponoći i oko 7 smo stigli na Bled gdje smo kratko odmorili, prošetali i pojeli tople kroasane uz kapučino. Početak uspona je bio sa Pokljuke. Vrijeme nam je išlo na ruku bilo je idealno za planinarenje, sunčano, bez vjetra, temperatura idealna. Do doma “Planika” kroz prekrasne predjele i bez velikog napora smo stigli za oko 7 sati hoda. Pravili smo i pauze. Jedna od njih je bila kod Vodnikovog doma u podnožju Triglava. Jeli smo sendviče, napili se planinske vode i gledali u pravcu moćnog gorostasa koji nas je nadvisio i posmatrao odozgo. Malo se u nama pojavila strepnja “Hoćemo li uspjeti?”  

U domu smo prespavali i rano ujutro prije izlaska sunca, bojažljivo gledali u vrh Triglava da vidimo kako je raspoložen. A Triglav, kao pravi domaćin, raširio je gostoljubivo svoje ruke i primio nas u svoje naručje. Sve je bilo kao u nekom lijepom snu, nakon penjanja uz sajle i pridržavanja za klinove izašli smo uzbuđeni na vrh. Bez daha nas je ostavilo plavetnilo neba i u tom plavom beskraju Aljaževa kućica. Kroz glavu je proletila misao “Uspjeli smo” i preplavio nas je ogroman talas sreće. Nakon toga je uslijedilo fotkanje i uživanje u pogledu na okolne vrhove, kao glavna nagrada. Nismo mogli ostati dugo koliko smo željeli da se nagledamo ljepote Triglava, jer nas je čekao dugi put do autobusa, još oko 8 sati hoda. 

Bili smo zahvalni Triglavu na gostoprimstvu, jer kao i svi planinari nismo išli u planinu da je osvojimo, nego da nas planina osvoji.

Tako je i bilo, Triglav nas je osvojio i spontano smo zapjevali “Oj Triglav moj dom, kako si krasan!”.

Ivan Memon